Gotovo da nema mjesta u svijetu koje ne bi moglo postati nova globalna neuralgična tačka, jer nakon Ukrajine, kako stvari stoje, ne pomažu više ni “brufeni”, niti bilo kakvi analgetici. Iskopavaju se ratne sjekire, prijeti i nemilice naoružava. Cjelokupno čovječanstvo zahvatilo je jedno sveopšte ludilo, koje prati interesni obračun tri najveće svjetske sile – Kine, Amerike i Rusije. Svijet nakon Kubanske krize nikada nije bio bliži pritiskanju crvenog dugmeta.

Širenje krize

Moldavija je zabrinuta da bi se rat u Ukrajini, dođe li do napretka ruske vojske, vrlo lako mogao proširiti i na nju, pogotovo nakon izjava koje su ovih dana potekle iz Kremlja. To bi vjerovatno upalilo fitilj i u Gruziji, Kazahstanu i drugim sovjetskim republikama. U fokusu je Pridnjestrovlje, samoproglašena regija u kojoj živi oko 460.000 ljudi, uglavnom Rusa. Do “otcjepljenja” i proglašenja nezavisnosti došlo je nakon dvogodišnjeg rata, koji je izbio tokom raspada Sovjetskog Saveza. Rusi su podržali ovaj potez, ali nisu nikad priznali ovo područje kao nezavisnu državu. Sukob između moldavske vlade i separatista okončan je prekidom vatre, ali je još od tada u Pridnjestrovlju ostalo oko 1.500 ruskih vojnika. Nedavne eksplozije u Pridnjestrovlju pokazale su da neriješeni status ove regije ostaje i dalje veliki problem.

Daleko komplikovanija i opasnija situacija je u vezi sa Arktikom. SAD su odlučile da iskoriste ukrajinsku krizu tako što će u NATO uvući Švedsku i Finsku. Krajnji cilj je da se granice ovog vojnog saveza pomjere bliže ovom neistraženom i strateškom području. Procjenjuje se da je ovaj prostor pokriven ledom izuzetno bogat velikim zalihama nafte, prirodnog gasa, mineralima i rijetkim metalima koji se nalaze ispod okeanskog dna. Pojedina istraživanja ukazuju da približno 16 odsto svjetske neiskorišćene nafte i 30 odsto svjetskog neotkrivenog gasa navodno leži ispod Arktičkog okeana.

Rusija je već godinama prisutna na ovom području. Otvorila je oko 50 vojnih baza u kojima se nalaze i borbeni avioni, kao i raketne baterije. Zbog toga su i zapadne sile počele da povećavaju svoje vojno prisustvo na Arktiku. Postavljen je niz radara za rano upozoravanje, od Aljaske do Grenlanda i Norveške. Posljednja, peta generacija borbenih aviona stacionirana je na Aljasci, a podmornice SAD redovno vrše operacije. NATO je nedavno čak održao vojnu vježbu “Hladni odgovor” na sjeveru Norveške, seriju realističnih vojnih vježbi.

I Kina je bacila oko na Arktik, jer smatra da svaka zemlja treba da dobije dio proporcionalno broju stanovnika. Kina je 2018. ponudila da izgradi tri aerodroma na Grenlandu, a u martu prošle godine Finska je odbila pomoć Pekinga da proširi svoje aerodrome kako bi kineski ratni avioni mogli tu slijetati.

Moskva i Tokio

Opasno se zakuvalo i na istoku. Japan je prvi put od 2003. u “Plavoj knjizi o diplomatiji” za ovu godinu zvanično označio “sjeverne teritorije”, kako se južni Kurili nazivaju u toj zemlji, kao “nezakonito okupirane” od strane Rusije. Spor Rusije i Japana oko Kurilskih ostrva ponovo je zaoštren nakon što je Tokio uveo nekoliko paketa sankcija protiv Moskve zbog aktuelne ukrajinske krize, nakon čega je Rusija ovu zemlju stavila na listu “neprijateljskih”.

Ova ostrva, na granici između Ohotskog mora i Tihog okeana, predmet su spora dviju država još od kraja Drugog svjetskog rata, kada su sovjetske snage zauzele ostrva Kunaširi, Etorofu, Šikotan i mali arhipelag Habomai. Nekadašnji SSSR i Japan potpisali su 1956. sporazum prema kojem je Moskva pristala da zadrži dva najveća i vrati preostala ostrva. U složenoj političkoj gimnastici koja je uslijedila parlamenti obje države ratifikovali su ovaj dokument, ali je Tokio na nagovor Vašingtona kasnije odbacio deklaraciju, objašnjavajući da bi se na taj način odrekao 90 odsto teritorije Kurilskih ostrva.

Ona, inače, predstavljaju prilično emotivno pitanje za vladu u Tokiju. U Japanu smatraju da je Crvena armija prigrabila japanska ostrva nakon što je car Hirohito 15. avgusta 1945. objavio kapitulaciju, ali Moskva te tvrdnje odbacuje.

Opasno ključa i u Indopacifičkoj regiji. Tajvan je dio Kine i to niko ne može da promijeni, pa ni Amerika, stav je Pekinga. Nakon što je Vašington Tajvanu isporučio novi kontingent oružja vrijedan oko 100 miliona dolara, a u vidu raketa “patriot”, Kina je izvela niz vojnih vježbi. Kineska vojska poslala je fregate, bombardere i borbene avione u Istočno kinesko more. Tajvan je čest izvor napetosti između Pekinga i Vašingtona, a ukrajinska kriza i odluka Kine da u ovom slučaju bude rezervisana produbili su već ionako zategnute diplomatske odnose. Američko pominjanje Tajvana kao države je neprihvatljivo za Peking, koji odbacuje svaku sugestiju o suverenosti ovog ostrva, koje smatra jednom od svojih provincija. Peking nije isključio ni upotrebu sile za vraćanje ovog ostrva pod svoje okrilje.

Opasne igre

Dodatnu zabrinutost Pekinga izazvala je najava formiranja “azijsko-pacifičkog NATO saveza” – AUCUS, koji čine Amerika, Velika Britanija i Australija.

Kina je ubrzo odgovorila potpisivanjem bezbjednosnog sporazuma sa Solomonskim Ostrvima, državicom u južnom Pacifiku. Na Zapadu su to doživjeli kao pokušaj širenja kineskog uticaja u ovoj regiji, koja je postala centar geopolitičkih “natezanja”.

Solomonska Ostrva su, inače, državica vulkanskog porijekla u jugozapadnom Pacifiku udaljena od Kine 7.731 kilometar, a od Australije 3.280. U Vašingtonu i Kanberi smatraju da bi ovaj sporazum mogao obezbijediti Pekingu vojno uporište u južnom Pacifiku.

Ovaj region se već decenijama smatra strateškim, jer bi sticanje uporišta na određenim pacifičkim teritorijama moglo omogućiti Kini da špijunira američke snage stacionirane na Havajima i Guamu, ili da omogući kineskim snagama da se približe važnim morskim komunikacijskim linijama koje povezuju Australiju sa SAD.

Za političare iz Kanbere ova ostrva su “australijsko dvorište i komšiluk”, ali to postaju i u očima Kine, uostalom, kao i cijeli Pacifik. Kanbera će imati na šta da motri i šta da osluškuje u svom komšiluku, a mnogi bi rekli i da zazire, dok Peking mudro ćuti.